CIRKULARNA EKONOMIJA

23.5.2016

Otpad je pojam u potpunosti vezan uz ljudsku civilizaciju. Priroda otpada ne poznaje, u prirodnim ciklusima ništa se ne baca i sve se opet iskorištava kao gorivo za nove cikluse života. Lišće koje pada sa stabla raspada se na tlu i gnoji zemlju u kojoj to isto stablo raste. Ostaci uginulih organizama služe kao hrana drugima i omogućuju im rast i razvoj u novim životnim ciklusima koji se nadovezuju jedni na druge. Intervencija čovjeka prekinula je ove ciklične lance na način da proizvod jednog ciklusa (output) ne ulazi u drugi ciklus (input) da bi omogućio razvoj novog procesa. Output prvog ciklusa postao je „smeće", tj. otpad koji treba zbrinuti. Puno takvih „outputa" daje smjesu različitih tvari koje se više ne mogu razdvojiti ili je to preskupo.

Posljednjih pedesetak godina takvo miješano „smeće" završavalo je na deponijima gdje se bez puno razmišljanja zatrpavalo pod zemlju. Kiša je ispirala otrove iz „smeća", zagađivali su se i tlo i zalihe pitke vode, a za proizvodnju novih materijalnih dobara sve više su se iscrpljivale ograničene  zalihe rudnih dobara planete Zemlje. Razvoj potrošačkog mentaliteta, bacanje još uvijek savršeno upotrebljivih predmeta zato da bi se moglo proizvesti što više novih, bjesomučno ubrzanje proizvodnih ciklusa, preseljenje proizvodnje u nerazvijene zemlje zbog nižih troškova radne snage, klimatske promjene kao rezultat ljudske djelatnosti, sve veći jaz između bogatih i siromašnih… sve su to posljedice uobičajenog  načina promišljanja suvremene civilizacije. A iz povijesti znamo da su civilizacije nastajale, razvijale se, slabile, pa nestajale ili prelazile u nešto sasvim drugačije. I naša je civilizacija sada na prekretnici. Svijet kakav poznajemo morali bismo promijeniti kako bi generacije koje dolaze iza nas mogle naslijediti osnovne uvjete za dostojan život svakoga čovjeka.

Promjena započinje u našim glavama, u načinu na koji razmišljamo, načinu na koji se ponašamo i utječemo na jedinu planetu na kojoj živimo.

Cirkularna ekonomija oponaša prirodne cikluse u kojima ništa ne propada, sve se ponovno iskorištava kao ulaz u neki novi proces. Vratimo se na ono naše stablo na početku: lišće koje s njega pada (ako stablo ne raste u šumi, nego u parku) bit će pometeno, pakirano u vreće i odvezeno na deponij gdje će se pomiješati i sa starim lijekovima, ostacima hrane, plastičnom i papirnatom ambalažom. Lišće će istrunuti zajedno s puno drugih različitih materijala, a veliki novac bit će uložen u zaštitu od propuštanja i zagađenja okoliša deponija. Istovremeno će se kupovati sredstva za gnojenje i ulagati u parkove kako bi stabla rasla bujna i zelena. Čovjek je ovdje prekinuo jedan jedinstveni prirodni lanac na dva mjesta: pretvaranjem prirodnoga gnojiva u smeće, te ubacivanjem djelatnosti proizvodnje umjetnoga gnojiva koja će također zagaditi prirodni okoliš. Vlasnik stabla morat će platiti odvoz lišća kao otpada, a morat će platiti i kupovinu umjetnoga gnojiva kojim će prihraniti stablo da mu i dalje raste. Ne bi li dugoročno bilo bolje, a i jeftinije, kompostirati lišće da bi od njega nastao humus kojim se stablo može kvalitetno prihranjivati?

U posljednje vrijeme dosta se govori o „ZERO WASTE" konceptu, tj. konceptu „NULA OTPADA". Ovo se direktno naslanja na pojam CIRKULARNE EKONOMIJE. O čemu se ovdje radi?

Bezdeponijski koncept podrazumijeva odvojeno skupljanje različitih vrsta otpada kako bi se dobile dovoljno čiste sekundarne sirovine za novu proizvodnju. Od čistog otpadnog papira lako se može proizvesti novi papir. Otpadna plastična ambalaža može biti sirovina za proizvodnju nove ambalaže. Ostaci zelenog i kuhinjskog otpada mogu se kompostirati i koristiti za poboljšanje kvalitete tla u novoj proizvodnji hrane.

Ima i daleko problematičnijeg otpada. Na primjer, namještaj se sve rjeđe proizvodi od drveta, a sve više od raznih kompozitnih materijala (iverice i slično). Sve se češće mora i mijenjati, jer nije proizveden da bi potrajao. Rezultat je sve više glomaznog otpada koji se ne smije spaljivati u običnim pećima jer u njegovom gorenju nastaju toksični spojevi (gore ljepila, lakovi i drugi sintetički materijali korišteni u njegovoj proizvodnji).

Izgradnjom kanalizacijskih sustava i pročistača javlja se i problem zbrinjavanja krute tvari iz fekalne kanalizacije. Sofisticiranom tehnološkom obradom danas se može zbrinuti i takav otpad (sušenje mulja, izdvajanje korisnih sastojaka, spaljivanje), ali ta je obrada vrlo skupa. Trošak na kraju plaćaju potrošači, tj. mi kao građani. Mnoge zemlje u našem susjedstvu mulj iz kanalizacije koriste u poljoprivredi, odnosno u proizvodnji hrane. Kada kupujemo neki uvozni poljoprivredni proizvod, jesmo li se ikada zapitali čime je ta biljka gnojena dok je rasla?

Pristalice termičke obrade otpada (spaljivanje uz proizvodnju toplinske energije) vrlo se često podrugljivo odnose prema „ZERO WASTE" konceptu tvrdeći da je njegovo ostvarenje skupo, komplicirano i u osnovi nemoguće. Pri tome (namjerno!) izbjegavaju prihvatiti da „ZERO WASTE" u biti predstavlja cilj: što je više moguće smanjiti deponiranje, odnosno smanjiti količinu otpada koja preostaje nakon što su se iz miješanog otpada izdvojile i korisno upotrijebile sve korisne komponente. Ostatni dio otpada uvijek se može iskoristiti za proizvodnju energije, ali cilj je da takvog ostatka bude što je manje moguće, a da se energija koristi iz obnovljivih izvora u što je većoj mjeri moguće.

Možemo rezimirati da cirkularna ekonomija tj. „Zero Waste" pristup otpadu može pridonijeti održivom razvoju kroz nekoliko bitnih elemenata:

1.      Čuvanje ograničenih resursa planete na kojoj živimo (što ćemo kad potrošimo svu naftu, sva rudna bogatstva i slično);

2.      Stvaranje „zelenih" radnih mjesta (sortiranje otpada, proizvodnja novih upotrebnih vrijednosti od sekundarnih sirovina itd.);

3.   Smanjenje zagađenja, očuvanje planete za nove naraštaje.