Osvrt na judikaturu Europskog suda za ljudska

1.10.2024

Doc. dr. sc. Sanja Grbić^[1]

Doc. dr. sc. Dejan Bodul^[2]

 

 

 

Stanovanje je egzistencijalna potreba svakog pojedinca, ali je to važno i za zajednicu u kojoj ti pojedinci žive. Stoga, ako se o tome nisu u stanju pobrinuti oni sami, o tome treba voditi računa država. Za to je potrebna stambena politika. Međutim, Republika Hrvatska nije donijela niti stambenu strategiju niti propise o socijalnom stanovanju ili stanovanju općenito. To otvara problem, s obzirom na činjenicu da su u nekim slučajevima pojedinci zaposjeli stambeni prostor u vlasništvu tijela javne vlasti. Kompleksnost istraživanja problema i postavljeni zadaci uvjetovali su izbor metoda. Stoga su autori koristili metodološki pristup koji obuhvaća analizu prakse Europskog suda za ljudska prava (dalje: ECHR) u postupcima prema čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Europska konvencija) (Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života), polazeći od pretpostavke da ta saznanja mogu biti ključna za razumijevanje problematike.

 

Ključne riječi: ilegalno useljavanje, stambeni prostor, judikatura ECHRa.

 

1. Umjesto uvoda

 

Imajući u vidu kompleksnost i aktualnost problema koji u ovom radu obrađujemo, smatramo značajnim ab initio napraviti terminološko razgraničenje kako bi bilo jasno što se u radu podrazumijeva pod pojmom stambeni prostor, dom, ilegalno useljavanje te što su tijela javne vlasti.

Prof. Mihelčić navodi kako se stambenim nekretninama smatraju nekretnine u kojima potrošač stanuje odnosno namjerava stanovati. U hrvatskom pravu, barem kada se stvarnopravnim i zemljišnoknjižnim pravilima definira pojam nekretnine, ne koristi se funkcionalni kriterij prema kojem bi se razlikovalo nekretnine, ovisno je li riječ o nekretninama koje su namijenjene stanovanju ili ne. Kriterij za koji se može donekle kazati da odgovara onome koji se tiče funkcije nekretnine može se uočiti, primjerice, u pravilima Ovršnog zakona[1] u kojem zakonodavac apostrofira i u nekim slučajevima predviđa poseban režim za nekretninu u kojoj (ovršenik, dužnik) stanuje i koja je nužna za zadovoljenje njegovih osnovnih stambenih potreba i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.[2]

S druge strane, pojam „dom" kako je definiran u praksi ECHRa je autonoman pojam u okviru značenja čl. 8., st. 1. Europske Konvencije.[3] U francuskoj inačici teksta koristi se izraz „domincile koji ima puno šire značenje od engleskog pojma home. Prema praksi ECHRa domom se smatra fizički definirani prostor gdje se razvija privatni i obiteljski život.^[4] U presudi Oluić protiv Hrvatske^[5] ECHR je uputio na vrlo široki opseg tog pojma: ˝Čl. 8. štiti prvo pojedinca na poštovanje njegova privatnog i obiteljskog života, njegova doma i njegove korespondencije. Dom će obično biti mjesto fizički definirani prostor gdje se razvija privatni i obiteljski život. Pojedinac ima pravo na poštovanje svoga doma, što znači ne samo pravo na konkretni fizički prostor nego i na tiho uživanje toga prostora. Povrede prava na poštovanje doma nisu ograničene na konkretne fizičke povrede, kao što je neovlašteni ulazak u dom neke osobe, nego uključuju i one koje nisu konkretne ili fizičke, kao što su buka, imisije, mirisi ili drugi oblici miješanja. Ozbiljna povreda može dovesti do povrede prava neke osobe na poštovanje njezina doma ako je sprečava u uživanju udobnosti njezina doma …˝.

Ilegalno useljavanje je definirano Kaznenim zakonom[6] u okviru kaznenog djela nepovredivosti doma i poslovnog prostora (čl. 141.). Zanimljivost je kako se u sudskoj praksi postavilo kao osobito prijeporno, predstavlja li kazneno djelo i neovlašteno ulaženje u prazan, neuseljen stan, na što je ranija sudska praksa davala neujednačene odgovore.[7]

Kada govorimo o tijelima javne vlasti ista su definirana Zakonom o pravu na pristup informacijama[8] kao tijela državne uprave, druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima i druge osobe na koje su prenesene javne ovlasti, pravne osobe čiji je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave, pravne osobe i druge osobe koje obavljaju javnu službu, pravne osobe koje se u cijelosti financiraju iz državnog proračuna ili iz proračuna jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i trgovačka društva u kojima Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju zasebno ili zajedno većinsko vlasništvo (čl. 5., st. 1., t. 2.). Dakle, radi se tijelima iure imperii koja imaju mogućnost postupati autoritativno pa i na način da su im pojedinci podređeni (subordinirani).

 

2. Postavljanje problema

 

Naša sudska praksa nije osposobljena da se po žurnom postupku transformira od prakse „pozitivizma" u praksu „kreativizma", no ipak mora prihvatiti činjenicu da se preko ECHR-a, afirmira načelo precedentalnog prava i time sudske prakse kao formalnog izvora prava, što od zahtjeva pojačanu pozornost u praćenju i tog izvora prava. Stoga, cilj je rada analizirati praksu ECHRa u postupcima po čl. 8. Europske Konvencije (Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života). Namjera je da se kratkim razjašnjavanjem pravnih instituta koji su nastali kao rezultat dugogodišnje prakse i sagledavanjem njihovog međusobnog odnosa dođe do saznanja o pravno-logičkom mehanizmu odlučivanja ECHRa u predmetima iz čl. 8.

 

2.1. Pojam doma u smislu čl. 8. Europske konvencije

 

  Sintagma „dom" je, kako je već rečeno, autonoman pojam u okviru značenja čl. 8., st. 1. Europske Konvencije. Stoga će ocjena o tome predstavlja li određeni prostor dom zaštićen čl. 8, st. 1., ovisiti o činjeničnim okolnostima, posebice o postojanju trajnih i dostatnih veza s tim prostorom. Primjerice u presudi Paulić protiv Republike Hrvatske^[9] ECHR je iznio:˝Dom je autonoman pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u okviru domaćeg prava. Tvore li određene prostorije dom, koji štiti čl. 8., st. 1. ovisit će o činjeničnim okolnostima, primjerice o postojanju trajnih i dostatnih veza s određenim mjestom.^[10] Prema tome hoće li imovina biti kvalificirana kao dom činjenično je pitanje i ne ovisi o zakonitosti korištenja u okviru domaćeg prava.˝

         Kao i kod većine ostalih materijalnih konvencijskih prava, i kada je riječ o pravu na dom ECHR provodi tzv. test primjenjivosti kako bi utvrdio pripadaju li činjenice konkretnog slučaja u okvir ili doseg čl. 8. Kao što je razvidno iz presude Paulić, ovdje se traži postojanje dostatnih i trajnih veza s određenim prostorom ili imovinom, koje uvijek moraju biti konkretne i postojane.^[11]

 

 

2.1.1. Miješanje u pravo na dom

 

         U odnosu na poštovanje doma čl. 8., st. 1. daje pravo na: pristup domu, korištenje doma i mirno uživanje. Međutim, prava zajamčena čl. 8. spadaju u kategoriju prava koja se mogu ograničiti. Sva ova prava koja se mogu ograničiti djeluju na isti način. Pravo je zajamčeno prvim stavkom članka. Ukoliko je došlo do miješanja u prava iz prvog stavka, to se miješanje može opravdati pozivanjem na drugi stavak. Ako se ispune kriteriji utvrđeni u drugom stavku radit će se o zakonitom miješanju u pravo. Stoga će ograničenje ili miješanje u pravo biti legitimno.

         Teret dokazivanja da je došlo do miješanja u nečija prava je na osobi koja tvrdi da je došlo do povrede čl. 8. Teret se nakon toga prebacuje i oni koji su se umiješali u pravo moraju opravdati miješanje.^[12]

         ECHR jasno je stavio do znanja da uvijek primjenjuje sličnu metodologiju pri ispitivanju je li došlo do miješanja u prava zaštićena čl. 8. Riječ je o sudskoj tehnici ispitivanja ˝korak po korak˝. Uz uvažavanje širokog područja slobodne procjene u primjeni čl. 8., st. 1., glavni dio tog ispitivanja uvijek će obuhvatiti pitanje opravdanosti osporenog miješanja u zaštićeno pravo u središtu kojega je provedba testa ˝nužnosti u demokratskom društvu˝. ˝Nužnost˝ pak implicira ˝prijeku društvenu potrebu˝, a cjelovito sagledavanje tog testa zahtijeva njegovo čitanje u svijetlu općih obilježja načela razmjernosti i nužnosti.^[13]

         Faze utvrđivanja je li došlo do povrede čl. 8. su sljedeće:

1. je li prostor o kojemu je riječ dom u smislu čl. 8.?

Na podnositelju zahtjeva je da navede pravo o kojem se radi.

2. je li došlo do miješanja državnih ili javnih vlasti u ostvarivanje prava podnositelja zahtjeva na poštovanje njegova doma?

Na podnositelju zahtjeva je da dokaže da je bilo miješanja.

3. je li miješanje bilo opravdano?

a) je li miješanje bilo u skladu sa zakonom?

Teret dokazivanja zakonitosti miješanja je na državi.

b) Postoji li legitimni cilj?

c) Je li miješanje nužno u demokratskom društvu?

4. je li stvarno nametnuto ograničenje bilo razmjerno?

 

2.1.2. Je li prostor o kojemu je riječ dom u smislu čl. 8.?

        

ECHR u okviru tog pitanja ispituje odnosi li se sporna radnja ili akt tužene države kojoj podnositelj zahtjeva prigovara na konvencijsko pravo, tj. pravo koje Europska konvencija štiti. Riječ je o prethodnom ispitivanju suglasnosti zahtjeva podnositelja sa člankom Europske konvencije na koji se poziva ratione materiae.^[14] Za potrebe ovoga rada, supra je objašnjen pojam doma u sudskoj praksi ECHRa prema čl. 8.

 

2.1.3. Je li došlo do miješanja državnih ili javnih vlasti u ostvarivanje prava podnositelja zahtjeva na poštovanje njegova doma?

 

         Čl. 8., st. 2. počinje navodeći ˝javna vlast se neće miješati u ostvarivanje toga prava … osim …˝. ECHR svoja razmatranja u vezi s čl. 8. uvijek počinje utvrđivanjem je li stvarno postojalo miješanje javne vlasti u bilo koje pravo sadržano u čl. 8., st. 1. U većini slučajeva odgovor na to pitanje bit će potpuno očigledan.^[15] Tužena država najčešće niti ne pokušava osporiti navode o miješanju, primjerice kada je osoba spriječena da se nastani u svom domu, onemogućavanje pristupa nekoj osobi njezinom domu,^[16] pristupa drugom domu za koji je ta osoba jako emocionalno vezana^[17] ili uništenje doma neke osobe.^[18]

         Izvor pozitivnih obveza država stranaka prema čl. 8. izvire iz normativnog izričaja pravo na poštovanje. Međutim, taj pojam nije precizno određen. Tako je ECHR utvrdio da se u svakom konkretnom predmetu mora voditi računa o različitosti prakse u državama strankama, zbog čega se zahtjev za poštovanje (doma, privatnog života itd.) razlikuje od slučaja do slučaja.^[19] Primarna obveza države i javnih vlasti prema čl. 8. je suzdržavanje od miješanja u pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja pojedinca. ECHR je protumačio pravo na poštovanje kao nalaganje državi da poduzima pozitivne korake radi osiguranja zaštite uživanja prava prema čl. 8., st. 1. U predmetu Marckx protiv Belgije^[20] ECHR je istaknuo da: ˝.. je osnovna svrha članka zaštita pojedinca protiv arbitrarnog miješanja javnih vlasti. Međutim, on ne samo da primorava državu da se suzdrži od takvog miješanja, već osim te primarne negativne obveze, mogu postojati pozitivne obveze svojstvene učinkovitom poštovanju obiteljskog života.˝^[21]

         Pozitivne obveze država stranaka ne smiju se tumačiti na način koji nameće nemoguć ili nerazmjeran teret nacionalnim vlastima. One se ne smiju koristiti ni kao mehanizam za ograničavanje prava drugih. Unutar tih granica, pozitivne obveze s materijalnog aspekta čl. 8. u prvom redu zahtijevaju uspostavljanje zakonskog okvira koji pruža djelotvornu zaštitu prava zaštićenih čl. 8. Nacionalno zakonodavstvo mora osigurati da svako miješanje u ta prava bude odgovarajuće regulirano. Država pri tom ima na izboru različita sredstva, ali zakon koji ne zadovolji taj zahtjev dovodi do povrede čl. 8., st. 1., a da uopće ne postoji potreba ispitivati ga na temelju čl. 8., stavak 2.^[22] S druge strane, u određenim okolnostima pozitivna obveza može nalagati aktivno poduzimanje mjera radi sprečavanja povreda prava zaštićenih čl. 8. pa i onda kada to podrazumijeva reguliranje odnosa među privatnim osobama. U predmetu Oluić protiv Hrvatske^[23] ECHR je utvrdio: ˝Iako je u biti cilj čl. 8. zaštita pojedinca od arbitrarnog miješanja javnih vlasti, on može uključivati i (obvezu) vlasti da poduzmu mjere kojima je cilj osigurati poštovanje privatnog života čak i u sferi odnosa među pojedincima.^{[24] [25]}

         Uz pozitivne obveze čl. 8. donosi i negativne obveze država stranaka. Tako je u presudi Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva^[26] ECHR podsjetio da je ˝bitan cilj čl. 8. … zaštititi pojedinca protiv arbitrarnog miješanja javnih vlasti.˝ Riječ je o temeljnom negativnom aspektu čl. 8., tj. o obvezi država stranaka da se suzdrže od bilo kakvih miješanja, upletanja, zadiranja ili nasrtaja u zaštićena prava pojedinaca koja bi bila suprotna čl. 8., st. 2.^[27]

         Kako je to prethodno navedeno čl. 8. je ključan za funkcioniranje demokratskog društva, ali u ta prava se može i zakonito miješati. Stoga, ECHR kada odlučuje o miješanju u prava iz čl. 8. najčešće primjenjuje doktrinu slobodne procjene.^[28] Ipak, ECHR zadržava pravo utvrditi je li država u bilo kojem slučaju prekoračila svoje diskrecione ovlasti.^[29]

 

2.1.4. Je li miješanje bilo opravdano?

 

2.1.4.1. Zakonitost

 

         Tužena država može opravdati svoj postupak miješanja u zaštićeno pravo iz čl. 8. samo ako je ono utemeljeno na zakonu ili nekom drugom propisu koji takvo miješanje opravdava.^[30] ECHR pojam zakon autonomno tumači.[31]

         U predmetu Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva^[32] ECHR je iznio dva kriterija prema kojima se određeni propis smatra zakonom:

˝Prvo, zakon mora biti dostupan: adresati moraju znati u kojim okolnostima se zakon primjenjuje. Drugo, zakon mora biti dovoljno precizan kako bi se adresati mogli ponašati u skladu sa njim.˝^[33]

         Kada se promatra primjena čl. 8. ona se ne može promatrati samo u kontekstu zaštite temeljnih ljudskih prava već se mora promatrati i u smislu toga kako se zaštita ljudskih prava uklapa u shemu vladavine prava. Stoga, široke diskrecione ovlasti onih koji odlučuju su proturječne vladavini prava. To znači da se onima koji donose odluke ne smije omogućiti neograničena moć već da odluke moraju donositi prema postojećim zakonima. Ti zakoni moraju biti poduprijeti standardima ljudskih prava.^[34]

 

2.1.4.2. Legitimni cilj

 

         Ovaj kriterij nalaže mogućnost opravdavanja miješanja pozivanjem na prihvatljive osnove ili legitimne ciljeve i svrhe za ograničavanje prava sadržane u samom čl. 8. Tako legitimni ciljevi za ograničavanje uključuju nacionalnu sigurnost, javni red i sigurnost, zaštitu prava i sloboda drugih, sprečavanje nereda ili kriminala, zaštitu zdravlja i morala i ekonomsku dobrobit zemlje. Ukoliko se ne može identificirati takav legitiman cilj za ograničavanje prava, pokušaj ograničavanja bit će nezakonit. ^{[35] [36]}

 

2.1.4.3. Nužno u demokratskom društvu

 

         ECHR je utvrdio da država mora dokazati da je takvo miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. U predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva^[37] ECHR je objasnio pojam nužnosti na sljedeći način: ECHR primjećuje … da izraz nužno … nije sinonim za neophodno niti prihvatljivo, obično, korisno, razumno ili poželjno.˝ Ono označava prijeku društvenu potrebu za ograničavanjem prava i da takva potreba mora biti u skladu sa zahtjevima demokratskog društva. Također, dodao je da takva prijeka društvena potreba mora biti razmjerna legitimnom cilju^[38] koji se nastoji ostvariti.^[39]

 

2.1.4.4. Razmjernost

 

         Razmjernost zahtijeva utvrđivanje je li mjera koja je usmjerena na promicanje legitimne javne politike, a miješa se u prava iz čl. 8.: 1.) nedopustivo široka u svojoj primjeni ili 2.) je nametnula preveliki ili nerazuman teret na određene pojedince.

         Čimbenici koje treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tome je li aktivnost nerazmjerna su: 1.) jesu li izneseni relevantni i dostatni razlozi koji to potkrjepljuju, 2.) je li postojala manje restriktivna mjera, 3.) je li postojala izvjesna mjera pravičnosti postupka tijekom donošenja odluka, 4.) postoje li mjere zaštite od zlouporabe i 5.) uništava li ograničenje samu srž prava. Stoga, odluka donesena uz uvažavanje principa razmjernosti trebala bi što je manje moguće narušiti pravo o kojemu se radi. Također, treba biti pažljivo formulirana kako bi ispunila ciljeve o kojima se radi i ne bi trebala biti arbitrarna, nepoštena ili se temeljiti na iracionalnim okolnostima.^[40]

         U kontekstu čl. 8., razmjernost zahtijeva da je način na koji se u pravo miješa uistinu nužan kako bi se zaštitila nacionalna sigurnost i javni red te da prihvaćeni pristup predstavlja manje restriktivnu metodu među onima koje nisu mogle postići željeni učinak. Razmjernost uvijek zahtijeva postojanje ravnoteže između tereta koji je stavljen na pojedinca čija prava se ograničavaju i interesa opće javnosti u ostvarivanju cilja koji se štiti.^[41]

 

3. Relevantna praksa – studija slučaja

 

3.1. Orlić protiv Hrvatske[42]

 

         ECHR je u ovom predmetu razmatrao ima li podnositelj pravo zaštićeno čl. 8. i može li se stan o kojemu je riječ smatrati domom podnositelja. Glede ovoga predmeta, nesporno je da su podnositelj i njegova obitelj živjeli u stanu između studenog 1991. i 28. listopada 2004. kada su iseljeni. Stoga, je ECHR utvrdio da je podnositelj imao dovoljne i trajne veze sa stanom o kojemu je riječ te da je taj stan njegov "dom" u smislu čl. 8.[43]

Nakon toga, ECHR je odlučivao je li došlo do miješanja u pravo podnositelja na poštovanje njegovog doma. Pozivajući se na svoju sudsku praksu[44] smatra da iseljenje iz stana podnositelja predstavlja miješanje u pravo na poštovanje njegovog doma.

         Nadalje, ECHR ispituje je li miješanje propisano zakonom i teži li se njime ostvariti legitiman cilj. Podnositelju su nacionalni sudovi na temelju hrvatskih zakona koji uređuju pravo vlasništva, a koji ovlašćuju vlasnika da traži povrat posjeda svoje stvari kad posjednik nema nikakvu pravnu osnovu za posjed, naložili da isprazni stan o kojemu je riječ. S tim u vezi ECHR prvo ponavlja da je u prvom redu na domaćim vlastima, osobito sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Tako se uvjerio da su odluke nacionalnih sudova kojima je bilo naloženo iseljenje podnositelja bile u skladu s domaćim pravom pa je miješanje o kojemu je riječ težilo ostvarenju legitimnog cilja gospodarskog boljitka zemlje.

         Sljedeće je ispitivao je li miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu" i je li bilo razmjerno cilju koji se nastojao ostvariti. Primjećuje da je podnositelj u ovome predmetu postavio pitanje prava na poštovanje svoga doma, koje nacionalni sudovi nisu rješavali. Oni su naložili iseljenje podnositelja iz njegovog doma bez da su utvrdili razmjernost te mjere. S tim u vezi ističe da je podnositelj nacionalnim sudovima predočio argumente vezane za razmjernost mjere svog iseljenja. ECHR je uzeo u obzir i tvrdnje podnositelja da je u stanu živio preko trinaest godina i da je Ministarstvu obrane tijekom toga vremena plaćao sve režije. On je i radio za to ministarstvo od listopada 1993. do listopada 1994. Također, u okolnostima u kojima nacionalne vlasti, u svojim odlukama kojima je naloženo i potvrđeno iseljenje podnositelja nisu dale nikakvo objašnjenje ni iznijele nikakve tvrdnje koje bi pokazale da je iseljenje podnositelja bilo nužno, legitiman interes države za kontrolom svoje imovine dolazi iza prava podnositelja na poštovanje njegovog doma. Štoviše, kada država nije dokazala nužnost iseljenja podnositelja radi zaštite svojih vlasničkih prava, ECHR stavlja naglasak na činjenicu da interesi drugih privatnih stranaka time također nisu dovedeni u pitanje. Nadalje, smatra da treba jasno razlikovati podnositelja u ovome predmetu od onih koji bespravno zauzmu tuđe stanove i borave u njima. Stoga, bez dovođenja u pitanje zaključaka nacionalnih sudova o valjanosti pravne osnove posjeda podnositelja u odnosu na tu imovinu, ne može potpuno zanemariti činjenicu da su okolnosti dodjele stana podnositelju bile blisko povezane s konkretnom situacijom Domovinskog rata u Hrvatskoj. I dok tužena država svakako uživa široku slobodu procjene u stvaranju svoje socijalne i stambene politike, ECHR primjećuje da je postupak za iseljenje podnositelja započeo tek 1996., pet godina nakon što je podnositelj uselio u stan. Tako, uz to što je podnositelj dugo vremensko razdoblje bio u posjedu stana, ističe i da vlasti nisu na početku zauzele čvrsto stajalište glede njegovog prava na posjed stana. Time što nisu ispitali ove tvrdnje, nacionalni sudovi nisu podnositelju pružili odgovarajuću postupovnu zaštitu. Stoga je u ovome predmetu došlo do povrede čl. 8. Europske konvencije.

 

3.2. Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva[45]

 

         U zahtjevu podnesenom Europskoj komisiji 1980., bračni par Gillow žalio se na povredu prava na dom. Kako bi utvrdio je li došlo do povrede prava na dom prema čl. 8. Konvencije, ECHR je prethodno morao ispitati je li kuća Guernseyu predstavljala njihov dom. Iako nisu bili na otoku gotovo 19 godina, ECHR je smatrao da su njihove veze sa kućom bile dovoljno snažne da bi se mogla smatrati domom.

         Sljedeće pitanje koje je razmatrao ECHR, bilo je je li miješanje u uživanje prava na dom bilo u skladu sa zakonom. Smatrao je da, iako su ovi zakoni davali stambenim tijelima određena diskrecijska ovlaštenja, ona su bila u skladu sa zahtjevom da zakon mora biti predvidiv.[46] Naime, način izvršavanja i opseg diskrecijskih ovlaštenja bili su dovoljno jasno definirani tako da je pojedinac bio adekvatno zaštićen od arbitrarnog odlučivanja. ECHR je stoga zaključio da je miješanje bilo u skladu sa zakonom.

Sljedeći zahtjev koji je trebalo ispuniti je da miješanje ima legitiman cilj. ECHR je istaknuo da, i pored toga što se stambena situacija na Guernsiyu poboljšala, otok ipak ima vrlo malu površinu. Zbog toga je bilo sasvim legitimno da vlasti pokušavaju održati prihvatljiv broj stanovnika i da pritom daju prednost osobama koje imaju snažne veze s otokom li se bave zanimanjem koje je od važnosti za razvoj otoka. Cilj zakonodavstva je dakle bio legitiman.

         Nadalje, miješanje u pravo dom mora biti nužno u demokratskom društvu. Zaštita ekonomske dobrobiti otoka morala je biti razmjerna pravu bračnog para Gillow na poštovanje njihovog doma. ECHR je  ustanovio da je obveza traženja dozvole kako bi se uselili u kuću bila u načelu prihvatljiva. Zbog toga je ECHR zaključio da ovakvo zakonodavstvo u načelu nije u suprotnosti sa čl. 8.

         Međutim, ECHR je dalje istaknuo da specifične okolnosti predmeta Gillow nisu uzete u obzir u dovoljnoj mjeri. Naime, oni su izgradili kuću za sebe i svoju obitelj. U to vrijeme oni su imali prebivalište i to do 1969., kada je novi zakon stupio na snagu. Oni su živjeli u toj kući od 1958. do 1960., a nakon toga su zadržali vlasništvo nad kućom, ostavili svoj namještaj u kući i doprinosili su boljoj stambenoj situaciji na otoku time što su je izdavali 18 godina. Kada su se 1979. vratili iz inozemstva oni nisu imali drugi dom. Nnjihova kuća na Guernsiyu je bila prazna, a davanje u najam kuće više nije bilo moguće jer je bilo nužno popraviti kuću. Zbog navedenih razloga ECHR je zaključio da je odbijanje dozvole za stanovanje bračnom paru Gillow, kao i kažnjavanje gospodina Gillowa zbog protuzakonitog zauzimanja posjeda bilo nerazmjerno te je time došlo do povrede čl. 8.

 

3.3. Yordanova i ostali protiv Bugarske

 

         Podnositelji su tvrdili da kuće u kojima žive i gdje su prijavljeni predstavljaju njihove domove bez obzira na činjenicu da su bespravno izgrađene. Desetljećima nije poduzet niti jedan korak ka njihovom iseljavanju.

         Nesporno je da su podnositelji i njihove obitelji dugi niz godina živjeli u kućama koje su oni ili njihovi preci izgradili na državnom ili općinskom zemljištu. Domovi podnositelja u takvim okolnostima predstavljaju njihove „domove" prema čl. 8.[47] Također, nema sumnje da bi izvršenje naloga za iseljenje dovelo do toga da podnositelji ostanu bez svojih domova, i da bi stoga došlo do ometanja njihovog prava na poštovanje doma.[48] ECHR stoga mora razmotriti bi li takvo ometanje, bilo u skladu sa zakonom i nužno u demokratskom društvu.

         Po stajalištu ECHRa legitimno je da vlasti pokušavaju vratiti posjed nad zemljištem od osoba koja nemaju pravo vlasništva nad njim. Unapređenje gradske sredine uklanjanjem zgrada loše kvalitete i izgradnja modernih stanova koji zadovoljavaju relevantne arhitektonske i tehničke uvjete na njihovom mjestu predstavlja legitimni cilj.[49] Po mišljenju ECHRa postoji legitiman javni interes za poduzimanje određenih mjera kako bi se izašlo na kraj sa rizicima kao što su oni koje sa sobom nosi neko bespravno naselje.

         Stoga je u ovom predmetu značajno pitanje nužnosti u demokratskom društvu. Miješanje će biti nužno u demokratskom društvu radi postizanja legitimnog cilja ako odgovara na „prijeku društvenu potrebu", a naročito ako je razmjerno legitimnom cilju kojem se teži.[50] Tako, gubitak doma predstavlja najizrazitiji oblik miješanja u pravo na poštovanje doma pa svakoj osobi moralo bi u načelu omogućiti da razmjernost i opravdanost te mjere razmotri nezavisni sud.[51] Kada nacionalne vlasti, u svojim odlukama kojima nalažu i potvrđuju iseljenje podnositelja nisu dale nikakvo objašnjenje ni iznijele nikakve argumente koji bi pokazali da je iseljenje podnositelja zahtjeva bilo nužno, ECHR može zaključiti da je u legitimnom interesu države da bude u mogućnosti kontrolirati svoju imovinu, ali ono ipak nema prednost u odnosu na pravo podnositelja zahtjeva na poštovanje njegovog doma.

         ECHR je u ovom predmetu posebno ispitao sljedeće: je li nalog za iseljenje, opravdan prema čl. 8., st. 2. Države imaju pravo iseliti podnositelje koji su bespravno zauzeli općinsko zemljište. Međutim, ovdje nacionalne vlasti nekoliko desetljeća nisu pokušale deložirati obitelji ili pretke podnositelja čime su de facto tolerirale bespravno romsko naselje. Načelo razmjernosti uvjetuje da se takve situacije, u kojima su u pitanju čitave zajednice i dugačko vremensko razdoblje, tretiraju drugačije nego uobičajeni slučajevi iseljavanja pojedinca. Nadalje, države nisu dužne osigurati alternativni smještaj pojedincima prema čl. 8. Međutim, u iznimnim slučajevima, i ako se radi o očito ugroženim pojedincima i to pravo može proizlaziti iz čl. 8.[52] Relevantno je pitanje ovdje ugroženost društvene grupe kojoj podnositelji pripadaju te koje se moglo i trebalo uzeti u obzir. Shodno tome, ECHR je utvrdio da tužena država nije dokazala da je nalog za iseljenje od 17. rujna 2005. bio nužan u demokratskom društvu za ostvarenje legitimnih ciljeva kojima se teži.

         Sljedeće pitanje koje je ECHR ispitivao bilo je je li izvršenje naloga opravdano nakon događaja koji su uslijedili poslije 2005. i 2006. Stanari stambenih blokova koji graniče sa spornim zemljištem prije i poslije 2005. više puta ulagali pritužbe Ukratko, događaji koji su uslijedili nakon izdavanja naloga za iseljenje i nakon što su ih razmotrili nacionalni sudovi ne predstavljaju osnovu za zaključak da bi njihovo izvršenje ubuduće bilo opravdano.

         Navedeni razlozi bili su dovoljni ECHRu za donošenje zaključka da bi izvršenje manjkavog naloga od 17. rujna 2005. dovelo do povrede čl. 8. jer je on zasnovan na zakonodavstvu koje nije razmatralo razmjernost, a izdat je i razmatran u skladu s postupkom odlučivanja koji nije razmatrao ni pitanje nužnosti u demokratskom društvu. Stoga je došlo do povrede čl. 8. u ovom predmetu.

 

3.4. Bjedov protiv Hrvatske

 

         Podnositeljica prigovara da su time što su joj naložili da isprazni stan,

domaći sudovi povrijedili pravo na poštovanje njezinog doma. ECHR je ispitivao može li se stan smatrati domom podnositeljice. Podnositeljica je živjela u stanu od 1975. do kolovoza 1991. i onda ponovno od 2001. Ona nema drugi dom. Tako je utvrđeno da podnositeljica ima dovoljne i trajne veze sa stanom te ga se smatralo njezinim domom u svrhu čl. 8.

         Nadalje, ECHR je ispitivao je li došlo do miješanja u pravo podnositeljice na poštovanje njezinoga doma. U skladu sa svojom sudskom praksom ECHR smatra da obveza podnositeljice da napusti stan predstavlja miješanje u pravo na poštovanje njezinog doma. Podnositeljici su nacionalni sudovi naložili da isprazni stan temeljem hrvatskih zakona koji uređuju stanarsko pravo. Cilj tih zakona bio je otkazati stanarska prava pojedincima koji više ne žive u stanovima u društvenom vlasništvu, kako bi se te stanove moglo prerasporediti potrebitim osobama. Svrha mu je dakle bila zadovoljiti stambene potrebe građana i na taj način ostvariti legitimne ciljeve. Stoga je središnje pitanje u ovome predmetu je li miješanje bilo razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti i stoga nužno u demokratskom društvu.

ECHr ističe da nacionalni sudovi nisu ispitivali razmjernost mjere koju bi trebalo primijeniti protiv podnositeljice, a to je njezino prisilno iseljenje iz stana u državnom vlasništvu. Međutim, jamstva Europske konvencije zahtijevaju da miješanje u pravo podnositeljice na poštovanje njenog doma ne bude samo utemeljeno na zakonu nego i razmjerno s legitimnim ciljem iz st. 2., čl. 8. Naglašava da se takvo pitanje ne nameće automatski u svakom sporu vezanom uz prisilno iseljenje. ECHR ne prihvaća da bi priznavanje prava posjednika da postavi pitanje na temelju čl. 8. imalo ozbiljne posljedice za funkcioniranje nacionalnog sustava ili nacionalnog prava koje uređuje odnose stanodavaca i stanoprimaca. U ovome je predmetu podnositeljica postavila pitanje prava na poštovanje njezinog doma, čime se nacionalni sudovi nisu bavili. Naložili su iseljenje podnositeljice bez utvrđivanja razmjernosti te mjere. S tim u vezi ECHR primjećuje da je s obzirom na loše zdravlje podnositeljice utvrđeno kako ju je potrebno poštedjeti bilo kakvog premještanja. Istovremeno je Općinski sud u Zadru presudio da odgoda ovrhe ne bi nanijela nikakvu štetu lokalnim vlastima jer podnositeljica redovito plaća najamninu za stan.

         ECHR prima na znanje tvrdnju podnositeljice da su socijalne službe izrazile svoju spremnost smjestiti podnositeljicu u udomiteljsku obitelj ili u dom za starije i nemoćne osobe u Zadru, ako bi bila iseljena. Međutim, te vlasti nisu do danas pokrenule odgovarajući upravni postupak za odobravanje podnositeljici obećanog smještaja. Štoviše, kad država ne dokaže nužnost iseljenja podnositeljice radi zaštite svojih vlasničkih prava, ECHR stavlja snažan naglasak na činjenicu da ne postoje niti nikakvi drugi interesi privatnih stranaka. Stoga je, u ovome predmetu došlo do povrede čl. 8.

 

4. Umjesto zaključka

Kako recepcija prakse ECHRa nema dugu tradiciju, na institucionalnoj razini konflikt će morati rješavati sudovi. Na taj će način judikatura u velikoj mjeri pridonositi oblikovanju novih pogleda na instrument „prava na dom" i položaj tijela javne vlasti.[53] Sadašnje stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da u parničnim postupcima pokrenutim tužbama sa vindikacijskim zahtjevom, u situaciji kada tuženik ističe prigovor „prava na dom", pojam „dom" za sud treba predstavljati činjenično pitanje o kojem isti odlučuje po kriteriju trajnosti i faktične veze, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i pravna shvaćanja sadržana u odlukama Ustavnog suda i ECHRa.[54] Pri tomu je definiran položaj tijela javne vlasti na način da je „… legitimni interes javne ovlasti da kontrolira svoju imovinu sporedan u usporedbi s pravom stanara na poštovanje njihovog doma.[55] Ipak „pravo na dom" nije apsolutno i neupitno pravo jer mora zadovoljiti određene materijalno pravne i procesno pravne kriterije, pa je tako na tuženiku da dokaže da se sporna odluka tiče njegovog „prava na dom" odnosno da je došlo do miješanja u njegovo „pravo na dom". Pri tomu Vrhovni sud RH ističe kako tuženik – posjednik pravo na prigovor „pravo na dom" može isticati do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom[56] (čl. 352., st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku)[57]. To je i u skladu sa stajalištima ECHRa koji navodi kako ovršni postupak (koji je po svojoj prirodi izvanparnični i čija je osnovna namjena osigurati učinkovitu ovrhu presude) nije za razliku od redovnog građanskog postupka niti osmišljen niti primjereno opremljen postupovnim sredstvima i mjerama zaštite za temeljito i suprotstavljeno ispitivanje ovako složenih pravnih pitanja. Stoga ovlast za provedbu testa razmjernosti ima sud koji vodi redovni građanski postupak u kojemu je odlučeno o građanskom zahtjevu koji je država podnijela tražeći podnositeljevo prisilno iseljenje.[58] S druge strane, na tužitelju je teret dokaza je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu.

 

 

 

---

---