OVRHA
9.1.2015
Ovrha je sve češća pojava u vremenu opće krize u zajednici.
Mnogi ovrhu upoznaju tek u trenutku kad ih zatekne izvršenje iste. Možda će ovaj prilog nekima poći da na vrijeme poduzmu korake kojima će je izbjeći.
OPĆENITO O OVRSI S NAGLASKOM NA OVRHU NA NEKRETNINI
Ovršni zakon Republike Hrvatske (NN, br. 112/12., 25/13. i 93/14., dalje u tekstu: OZ), regulira materiju ovrhe i osiguranja, čime se pravnim subjektima i fizičkim osobama osigurava pravovremena i učinkovita naplata i osiguranje tražbina u postupku pred nadležnim sudovima i javnim bilježnicima. Prema odredbama OZ-a, ovršni postupak pokreće se prijedlogom ovrhovoditelja, a kad je to zakonom izričito određeno ili po službenoj dužnosti (ex offo). Sredstva ovrhe su ovršne radnje, a predmet ovrhe su stvari i prava na kojima se po zakonu može provesti ovrha radi ostvarenja tražbine. Može li neka stvar ili neko pravo biti predmet ovrhe, odnosno je li ovrha na nekoj stvari ili pravu ograničena, ocjenjuje se s obzirom na okolnosti koje su postojale u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga, ako ovim zakonom nije što drugo izrijekom određeno.
Ovrha se provodi na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave, osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
OVRŠNE ISPRAVE SU: ovršna sudska odluka i ovršna sudska nagodba; ovršna odluka arbitražnog suda; ovršna odluka i ovršna nagodba donesena, odnosno sklopljena u upravnom postupku, ako glase na ispunjenje novčane obveze, ako zakonom nije drukčije određeno; ovršna javnobilježnička odluka i ovršna javnobilježnička isprava; nagodba sklopljena u postupku pred sudovima časti pri komorama u RH; druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava. Dakle, popis navedenih isprava nije konačan, jer postoje još neke ovršne isprave, a to je, primjerice, obračun plaće sukladno odredbama Zakona o radu. Sudovi su tijela državne (sudbene) vlasti kojima su u ovršnom postupku povjereni određivanje i provedba ovrhe na temelju ovršne isprave. Sudovi imaju i određene supsidijarne i kontrolne ovlasti u određivanju ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Dakle, kada se ovrha traži na temelju ovršne isprave, tada se postupak vodi kod nadležnog suda. Mogući pravni lijek protiv tako donesenog rješenja o ovrsi je samo žalba, koja u pravilu ne odgađa izvršenje toga rješenja.
VJERODOSTOJNE ISPRAVE SU: račun (tu spada i obračun kamata); mjenica i ček s protestom i povratnim računima kad je to potrebno za zasnivanje tražbine; javna isprava; izvadak iz poslovnih knjiga; po zakonu ovjerovljena privatna isprava; isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom. Ovrha na temelju vjerodostojne isprave se provodi kod javnog bilježnika koji donosi rješenje o ovrsi. Nedostatak ovog postupka je u činjenici što ovršenik može protiv takvog rješenja uložiti prigovor, koji za posljedicu ima upućivanje ovrhovoditelja na parnicu. Daljnja je posljedica potencijalno dugi parnični postupak, gdje brzina naplate postaje upitna.
Prema uređenju iz 2010., osim javnih bilježnika, u čijoj je nadležnosti već od ranije donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, bilo je predviđeno uvođenje javnih ovršitelja koji su trebali od sudova preuzeti donošenje i provedbu rješenja o ovrsi na temelju ovršnih isprava. Međutim, taj dio ovršnopravnog uređenja iz 2010., donošenjem Ovršnog zakona iz 2012., potpuno je ukinut. Ova izmjena neće se osjetiti u praksi, jer usvojeno uređenje iz 2010. u pogledu javnoovršiteljske službe zapravo nikada nije zaživjelo.
Od 01. siječnja 2011. na snazi je Zakon o provedbi ovrhe nad novčanim sredstvima (NN, br. 91/10., 112/12.) kojim se značajno ubrzava postupak ovrhe i poboljšava učinkovitost naplate. Naime, ovrhu nad novčanim sredstvima provodit će Financijska agencija (FINA) kao pravna osoba s javnim ovlastima, a ovrha će se kod fizičkih i pravnih osoba provoditi kako nad sredstvima sa svih kunskih i deviznih računa, tako i nad štednim ulozima te oročenim sredstvima po isteku ugovora o oročenju. Ovrha se ne provodi na novčanim sredstvima, odnosno računima izuzetima od ovrhe zakonom (ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, na provedbu ovrhe odgovarajuće se primjenjuju zakoni kojima se uređuje ovršni, porezni i carinski postupak).
Jedan brži i izravniji način prisilne naplate je zapljena računa temeljem (bjanko) zadužnice ili zapljene plaće temeljem javnobilježnički ovjerene suglasnosti o zapljeni plaće. Putem takve isprave, koja se smatra ovršnom, moguće je dospjelu tražbinu naplatiti izravno od banke ili poslodavca. Od 01. siječnja 2011., ovršne isprave radi naplate s računa se dostavljaju financijskoj agenciji (FINA) koja zatim daje nalog svim bankama u RH o zaplijeni svih računa i štednih uloga koje pojedini ovršenik ima u RH. Opseg predmeta ovrhe obuhvaća cijelu imovinu ovršenika, odnosno njegovu plaću, sredstva na računu, nekretnine i pokretnine u njegovu vlasništvu, dionice, poslovne udjele i sl. osim pojedinih predmeta na kojima je ovrha zabranjena, ograničena odnosno koji su izuzeti iz ovrhe.
Polazeći od svrhe ovršnog postupka, namirenja dospjelih tražbine, ovrhovoditelj bi prije samog pokretanja postupka trebao ocijeniti hoće li će njegovim pokretanjem i ostvariti njegovu svrhu – namiriti svoju tražbinu, posebno ako je njegova tražbina novčana i ako se ima ostvariti na imovini ovršnika. Mogućnost utvrđivanja podataka o imovini ovršenika, odnosno njihova transparentnost zadnjom u značajnoj je mjeri unaprijeđena na nivou tijela koje vode određene evidencije o imovini ovršenika, ovršenikovih dužnika i trećih osoba, da ovrhovoditelju ili sudu daju podatke o imovini ovršenika kojom raspolažu.
Ovrha na novčanoj tražbini ovršnika na računu kao i na stalnim novčanim primanjima (plaća i mirovina) najčešće su zastupljeni predmeti i sredstva ovrhe, jer su i najlakši način za ostvarenje novčane tražbine. Ipak judikatura upozorava kako su nekretnine još uvijek najsigurnija vrijednost u smislu prisilne naplate novčane tražbine i time kao sredstvo ovrhe ili osiguranja pružaju najbolju zaštitu novčane tražbine. Naravno, kako bi se odredila ovrha na nekretnini, potrebno je da je ovršenik vlasnik nekretnine. Nekretnina kao predmet ovrhe može biti samo nekretnina kao cjelina određena pravilima koja uređuju vlasništvo i druga stvarna prava i zemljišne knjige, dok su ovršne radnje zabilježba ovrhe, utvrđenje vrijednosti nekretnine te namirenje ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom. Činjenicu ovršenikova vlasništva nekretnine ovrhovoditelj je obvezan dokazati i u tom smislu, uz prijedlog za ovrhu na nekretnini, priložiti izvadak iz zemljišne knjige. Zbog toga ovrha na nekretninama ima veliki značaj, budući su s jedne strane novčane tražbine najčešće u pravnom prometu, a s druge strane je naplata svake veće novčane tražbine osigurana kada se radi njene prisilne naplate može pokrenuti ovrha na nekretninama. Iako je odredbama Ovršnog zakona propisano da će se pri provedbi ovrhe paziti da ovrha bude što manje nepovoljna za ovršenika, u praksi se događalo da se ovršniku zbog manjeg iznosa duga provodi ovrha na nekretnini čija vrijednost višestruko prelazi iznos tražbine radi koje se vodi ovršni postupak. Ipak zbog prakse Europskog suda za ljudska prava i čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim je određeno da svatko ima pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je to nužno u demokratskom društvu radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih, implementirana su posebna pravila kada je riječ o ovrsi na nekretnini koja ima obilježja doma ovršenika (takva pravila postoje i s obzirom na iseljenje ovršenika iz nekretnine koja je prodana u ovrsi), tj.: a) u kojoj ovršenik stanuje zajedno s osobama koje je po zakonu obvezan uzdržavati, b) koja je nužna za zadovoljenje njegovih osnovnih stambenih potreba i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Ako je riječ o takvoj nekretnini, ovršenik može u roku od osam dana od dostave rješenja o ovrsi na nekretnini predložiti odgodu ovrhe. U tom smislu, sud će prihvatiti ovršenikov prijedlog za odgodu ovrhe stekne li uvjerenje: a) da nekretnina udovoljava pretpostavkama koje se s obzirom na vrstu i funkciju nekretnine traže za primjenu čl. 84.a OZ-a, b) da će tražbina ovrhovoditelja u cijelosti biti namirena iz sredstava dobivenih na temelju raspolaganja ovršenikovim imovinskim, odnosno materijalnim pravom.
Ako je riječ o takvoj nekretnini, ovršenik može u roku od osam dana od dostave rješenja o ovrsi na nekretnini predložiti odgodu ovrhe.
Uz prijedlog za odgodu ovrhe, ovršenik je obvezan priložiti dokaz o postojanju imovinskog - materijalnog prava čijom će raspoložbom u cijelosti namiriti tražbinu ovrhovoditelja, s tim da se za usvajanje prijedloga, ako je riječ o pravu na novčanoj tražbini, traži još i da sud stekne uvjerenje da će ovršenik namiriti tražbinu tijekom godinu dana od donošenja rješenja o odgodi ovrhe.
Svakako je bitno spomenuti i zadnju izmjenu OZ (NN, br. 93/14.) koja je učinjena s obzirom na praktični problem iseljenja ovršenika iz prodane nekretnine pa je predviđena mogućnost da ovršenik još neko vrijeme ostane u toj nekretnini. Za potrebe ovako kratkog prikaza o nekretnini možemo govoriti kao o stanu, stambenoj jedinici. Naime, prodajom nekretnine ovršenik gubi pravo držati nekretninu u posjedu te ju je obvezan predati kupcu odmah nakon što se kupcu dostavi zaključak o predaji nekretnine, nije li zakonom ili sporazumom ovršenika s kupcem što drukčije određeno. Kao iznimka je predviđeno da ovršenik može ostati u nekretnini još neko vrijeme, zaključi li s kupcem ugovor o najmu, pa u nekretnini ostane u svojstvu najmoprimca. Pretpostavka je da se radi a) o nekretnini u kojoj ovršenik stanuje, b) nekretnini koja je nužna za zadovoljenje osnovnih stambenih potreba ovršenika i potreba osoba koje je po zakonu ovršenik obvezan uzdržavati.
Osim sudova koji provode ovrhu na temelju ovršnih isprava, ovrhu na nekretnini na temelju vjerodostojne isprave mogu određivati i javni bilježnici, ali oni su ovlašteni jedino odrediti ovrhu na nekretnini, ali ne i njezinu provedbu odgovarajućim ovršnim radnjama.
Literatura:
Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, NN-MU, br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.
Ovršni zakon Republike Hrvatske, NN, br. 112/12., 25/13. i 93/14.
Uredba o procijeni vrijednosti nekretnina, NN, br. 74/14.
Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, NN, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.
Zakon o zemljišnim knjigama, NN, br. 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13. i 60/13.
Zakon o provedbi ovrhe nad novčanim sredstvima, NN, br. 91/10., 112/12.
